Ima nešto u tom što me nećeš.. ostavljaš mi vremena za druge... gledam kako veselo se krećeš, kao leptir oko moje tuge...
Ima nešto u tom što me nećeš... nešto čemu sama ne znaš ime...
Dugo me ne bijaše... zbog čega? Jer nisam imala pojma što da napišem... i jer sam već i bogu i vragu i sebi dosadila s ... bila sam s Bivšim... ali nikad više... opet sam bila s njim... ali sad za ozbać... neću nikad više... ups... I did it again...
Zvučim ko Britney, samo bez djece, muževa, brijanja glave....
Enihu... I did it again...
Već mjesecima se potajno viđamo... lažemo... dopisujemo po cijele noći... probala sam s drugima, Bivši je stalno stajao između nas.. kao leptir oko moje tuge...
Ne znam kako da to objasnim, ne znam kako da to nazovem.. kad smo jedno s drugim - nemamo ponosa, nemamo razuma, nemamo osjećaja za druge...
Nemamo ništa osim jedno drugog...
I umirem svaki put s njim... ubijamo jedno drugo... želimo se i ne želimo se.. volimo se i ne volimo... onda se sjetim Pabla Nerude - Volim te, i od ljubavi do nevoljenja stižem... zato te volim kada te volim i zato te volim kada te ne volim...
I moglo se dogoditi da se ne sretnemo u vremenu...
Iskreno, da se to dogodilo, da se ne sretnemo u vremenu, vjerujem da bi nam svima bilo lakše... Ovako... plutam... između njega i ostalog svijeta... između srca, koje vrišti kad odlazi od mene... i razuma koji kaže da ga pustim da ode i da ga više nikad ne vidim...
Sve mi je to tako beskrajno teško... a ne imati ga i ne vidjeti nikad više, bilo bi mi još i teže... i gledam ovaj post koji sam napisala prije ovog... i mislim si kako sam glupa bila misleći da je to kraj... i da ga više neću željeti...
toliko te razumijem jer sam i sama u istom sranju...ni ne znam koliko sam si puta obecala kraj i da idem dalje..al to stanje mi djeluje kao da se nikad necu izljeciti od njega, ni ja ni moje misli..stalno hodam po istom putu, i one mrvice koje pruza postaju dovoljne za jedan trenutak moje srece..i ti mi se drzi i da uvijek smo ko ta britney ups I did it again,again and again..dok jednog dana ne puknemo ko ona i obrijemo glavu..hahahah...slazem se bas bi trebala na kavu i to vrlo rado=))))
Uvijek je znala da će doći trenutak kad će se odvojiti od njega i kad više neće osjećati ništa od onoga što je držala tako blizu srcu. Znala je da će doći trenutak u kojem će pustiti i krenuti dalje.
Čekala ga je u svom stanu. Nikad se nisu nalazili u njegovom; pretpostavljala je da je to zato što je on našao nekoga u tih godinu dana, koliko su bili razdvojeni.
Nikad nije postavila konkretno pitanje, jer se uvijek bojala odgovora. Ukoliko bi odgovor bio potvrdan, morala bi priznati da je kraj. Nije bila sigurna da li bi je boljelo. Ne želeći provjeravati, nije postavljala pitanje na koje zapravo nije željela čuti odgovor. Kad nisi siguran da želiš znati odgovor, ne pitaš – zlatno pravilo kojeg se uvijek držala.
Tu večer je znala da želi čuti odgovor.
Nije više željela cupkati na mjestu i zatvarati vrata drugim ljudima koji su željeli ući.
Došao je. Nasmijan kao uvijek, duhovit kao uvijek.
Poljubio ju je. Ona se prepustila. Ona je za razliku od njega, već tad znala da je to zadnji put.
On ju je, kao uvijek pitao „Jesi li bila s kim?“
Uzvratila je pitanje.
On „Ja sam prvi pitao!“.
Ona „Sad ćemo se početi ponašati kao djeca?!“
On, ljubeći je „Ja sam prvi pitao…“
Ona „Nisam. Imaš li ti koga?“
On „Imam… i što će biti sad…“
Ona, začudo, ne osjećajući nikakvu bol, samo neku čudnu katarzu „Ništa, ovo je zadnji put.“
On, držeći joj glavu objema rukama : Zašto?“
Ona, smiješeći se u nevjerici : Jer nije u redu… ne želim nekom drugom raditi ono što nisam htjela da se meni radi.. Jesi to radio i meni?“
On „Nikad.. kunem ti se… nikad…“
Ona „zašto onda to sada radiš?“
On „Ako meni nije bitno, zašto je bitno tebi?“
Ona „Nije ti bitno.“
On „Nije. Nikad ti nitko neće biti kao što sam bio ja..“
Ona „Pa gle…“
On „Znam, ni ja nikad više neću naći nekog kao što si ti..“
Ona „Nisam to htjela reći… ali, hvala… naći ću boljeg… ali ovo je zadnji put…“
On, ljubeći je po leđima „Nije zadnji put… reci da nije zadnji put… nije gotovo… ne može biti zadnji put…“
Ona „Zadnji je put…Ne želim da mi se ovo vrati kad ja budem voljela nekog..“
On „Budi sa mnom dok se ne zaljubiš i budeš voljela nekog drugog…“
Ona „Smiješan si…“
Ipak, još taj jedan zadnji put ga je nastavila ljubiti… Ego u njoj joj ipak nije dao mira…
Ona „Je li zgodnija?!“
On „Nije..“
Dira je po kosi… Ljubi je… Gleda je u oči… „Reci da nije zadnji put… Ne može biti zadnji put… Mi se nismo prestali voljeti… „
Ona „Jesmo.. odavno…“
Diže se iz kreveta, pali cigaretu i gleda ga. Muškarac kojeg je ona znala ne bi to radio… Ne bi s nekim pokušavao nešto izgraditi i govoriti bivšoj curi sve što je ona večeras čula…
Muškarac kojeg je ona znala je ne bi molio… Muškarac kojeg je ona znala je bio… muškarac… ne smeće koje je ukradeno vrijeme provodio s drugom i nije ga ni bilo briga…
Dijelovi njene ljubavi i divljenja prema njemu su se lomili i padali…. I pretvarali se u prašinu… obukla se… Bilo je neopisivo koliko je željela da ode… primijetio je : „Tebi se negdje žuri?“
Šutjela je…
On: „Sad ni ne razgovaramo?“
Šutjela je….
On „Ovo je stvarno postalo ono – obavi i idi… „
Ona „Tražili ste – dobili ste!“
Obukao se…
Ona je krenula prema vratima. Otvorila ih je.
Još jednom je bacila pogleda na njega, svjesna da je ovo zadnji, zadnji put da ga gleda u svom stanu, ovako blizu nje; da je zadnji put da osjeća svoj miris na njemu; da je ovo zadnji put.. zadnji put za sve…
Stao je kraj nje…
Jače je otvorila vrata..
Ona „Doviđenja!“
On, zbunjen osmijeh, „Doviđenja!“
Izašao je, počeo se okretati da je pogleda… Nije pričekala, zatvorila je vrata… Bez treska, bez ljutnje…
I on je nestao…
Sve što je osjećala za njega je nestalo… Kao da ga nikad nije bilo…
Napravio je najveću moguću grešku… razočarao ju je.. i pao joj je u očima…
I sve ono što su imali više nije zauzimalo tako veliko mjesto u njenom životu; prema svemu tome nestalo je poštovanja… nestalo je one uzvišenosti u načinu na koji su se voljeli….
Čovjek kojeg je ona voljela više ne postoji. Zamijenio ga je neki drugi… promijenjen na gore… zbunjen i nerealiziran.. lažan i neodlučan…
I nema u njemu ničega što je nekad voljela.
Nasmiješila se i zapalila još jednu cigaretu.
Otpuhujući dim, osjećala se kao Bond, James Bond… The job's done, and the bitch is dead.
Muškarci su poput djece, samo mi si to u početku ne možemo priznati, a oni dosta dobro glume u početku. Ali početak ne traje dugo i maske brzo skliznu.
draga,doslo mi je da placem nakon posta..nikad nisam mogla napisati tu scenu, ali tako..tako si to pogodila...Faca i ja smo imali isti takav kraj i istu takvu pricu..Ja nisam pitala, jer sam se bojala odgovora sve do jednog dana kad sam skupila hrabrosti i pitala..I to je bilo to, i on je nekog imao i tu me razocarao. Ja se vise nisam vidjela u toj prici, unatoc osjecajima..i tipican zenski ego, je li ljepsa od mene, i danas mi odzvanja u mojoj glavi da sam mu izgovorila te rijeci..Rehao je isto..Joj, kadkad je dobro kad zalupis vratima..:-(( pusa
znaaaamm... još mi ta glupa "Je li zgodnija?!" egotripovska rečenica odzvanja u glavi, i ne mogu vjerovat da sam to pitala... Ali iskreno mislim ono što sam napisala, doduše u prenesenom značenju, ali ipak... The job's done, and the "bitch" is dead... :) svaka nova ljubav uvijek je veća od one prošle...
znaaaamm... još mi ta glupa "Je li zgodnija?!" egotripovska rečenica odzvanja u glavi, i ne mogu vjerovat da sam to pitala... Ali iskreno mislim ono što sam napisala, doduše u prenesenom značenju, ali ipak... The job's done, and the "bitch" is dead... :) svaka nova ljubav uvijek je veća od one prošle...
ma skroz si pogodila, a ja sam to tocno prozivjela..i naucila jos jednu zivotnu lekciju. Znas onu,sad znam za drugi put. Da,kadkad nesto moras izgubiti da bi dobio..a ako je to nesto sto si izgubio bilo lose ostaje samo nada i vjera u bolje dane..
hehe,ali ta recenica je li ona zgodnija jednostavno pun pogodAK..mozda je to cak bila ta kljucna recenica,kad nahranis ego znas da sad mozes mirno otici...
Gledam ovu našu vladu. Čitam novine. Gledam vijesti. Visim na internetu.
Visoko sam obrazovana žena, u 20-ima, radim, imam stan, živim sama. I jedva rastežem plaću od mjeseca do mjeseca.
I ne mogu da se ne zapitam – kako žive četveročlane obitelji, kojima djeca sad idu u školu, otkud novac za knjige, odjeću, hranu, izlete i ne znam što još ne. I gledam ljude kako se bore, kako preživljavaju s kreditima, karticama, kako rade od jutra do mraka.
I onda opet gledam malo našu vladu (namjerno pišem malim slovom).
Ljudi nemaju za ratu kredita za auto, nemaju za benzin – auti naše gospode iz vlade, satima rade na mjestu, kako bi gospoda nakon dana u kojem su donijeli niz zakona koje će iznova prepravljati sjela u klimatizirane aute…
Gledam ljude koji nemaju za kruh i koji se pitaju kako će progurati ovu zimu… onda pogledam platnu listu i vidim stavku „Poseban porez“.
Onda opet pogledam pa vidim stavku „PDV – 23%“ .
Onda ponovno pogledam u našu vladu – Pri uvođenju „posebnog poreza“ zgodno su zaboravili na one koji mlate najveće pare (svaka čast njima, ali ipak …. ) .. ali bez straha, dragi građani, sad će oni brzo to izmijeniti…
Pušenje?
Zakoni o umjetnoj oplodnji?
Ma bez straha, izmijenit će i to, malo su se zabunili.. oni to baš i ne znaju raditi.. tko će sad misliti na sve detalje… Srljaju kao guske u maglu ... (zgodan citat, jel da? )...
Gade mi se ti ljudi i stvari koje rade. Gade mi se cifre koje se njima pojavljuju na platnim listama. Gdje žive ti ljudi, šta rade ti ljudi? Voljela bih da samo jedan mjesec žive s 4000 kuna, da im djeca kreću u školu, da je frižider prazan, da treba platiti režije, komunalije i kabelsku, a da im netko lupi porez od 2-4% na to što su oni zaradili…
Nevjerojatno mi je da nas vode ovakvi ljudi, a mi smo svi letargični prema svemu. Oni se ponašaju kao da se igraju – kako ćemo, lako ćemo; nema novaca? ma dat će građani!! - , a mi šutimo. I ponašamo se kao pijani milijarderi…. Dići ćete PDV, bit ćemo zemlja s najvećim PDV-om u svijetu?! Ma može, uzmite! Uvest ćete poseban porez i skidati nam s plaće za koju se krvimo mjesec dana i koja je prosječno 10 puta manje od plaća ekipe iz vlade ( od koje smo svi vjerojatno veći intelekti i potencijali) ? Ma može, samo uzmite.. gladovat ćemo… Zajedno s penzionerima ćemo prekapati po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama… skupljat ćemo staro željezo i prodavati ga..
A gospoda poput Ministar – koje – poglavlje – Jandroković, Ministar-nije-to-sveta-krava Milinović, Predsjednica-ne-znam-tko-tu-pije-a-tko-plaća- Kosor će voditi našu zemlju, i vjerojatno biti u šoku pri sljedećem istraživanju o odljevu mladih mozgova iz zemlje…
A najbolja fora je kad se hvale kako upravo mijenjaju zakon kojeg su donijeli prije svega par mjeseci.Umjesto da priznaju pogrešku, da nemaju pojma šta rade oni se hvale.Zakon se donosi da živi i provodi se, a ne da se mijenja kak se Kremenko(čitaj:Milinović),u ovom slučaju, sjeti.
a uz ovakvu situaciju tv i novine su sredstva koja izbjegavam...od vlade do svega..uvijek isto, prica im se mijenja a problem se nikad ne rijesava..umorna od slusanja...kadkad je najbolje ignorirati stvari...aaah tome dobro dode ovaj fiktivan svijet =))
aaa i da te pozdravim napokon =)) obradovao me tvoj kom =))
anyway onaj br.sto sam prevrtala po rukama...bolje da sam ga ispustila odmah...nismo se klikli..hehe =))poceh se smijati na sve vise...kissy najveci =)
Eh, pa godišnji završili, svi se vratili u urede.. još eventualno koji bijeg preko vikenda na more...
Na moru je bilo fantastično... Red sunčanja.. red kupanja.. red kavica... pa malo turnira u muškoj odbojci na pijesku
pa onda ispočetka...
U Zagrebu me sve dočekalo kako sam ostavila, pa sam samo nastavila po starom...
A imala sam velike planove kako ću na godišnjem razbistriti glavu, razmotriti dosadašnje događaje i situacije i onda u Zagrebu flip the switch, i u bolji život s novim odlukama i situacijama.
Naravno da se to nije dogodilo. Naravno da na moru nisam razmišljala o bilo čemu, kamoli se opametila.. Dapače, mislim da sam od sve one količine svježeg zraka, mora i prevelikog izlaganja suncu i potpune moždane neaktivnosti malo i poglupila..
Pa sam se jednostavno prepustila struji i otplovila dalje po starom, dobrom običaju...
Bivši i dalje je bivši.. ali sve bliži i bliži.. Imala sam osjećaj da nismo mogli dočekati da se vidimo nakon mojih odlazaka na more.. I sve nekako postaje intenzivnije ... Ali praznog mozga, kakva još uvijek jesam.. samo puštam stvari da se izrazvijaju kako god žele..
Najbolju stvar sam ostavila za kraj:
U petak poslije posla, jednog divnog sunčanog popodneva u kolovozu, dan prije odlaska na godišnji, imala sam prometnu... Naime, zabila sam se u murjakinju...koja se nije mogla odlučiti bi li lijevo ili ravno... Eto... naravno da je stvar rezultirala ogromnom cifrom za popravak mog auta... i ogromnom kaznom za mene... a ne za nju... jer nema veze što ona ne samo da ne zna voziti, što se nećka kojim putem krenuti, i ovo joj je već 2. put taj mjesec... ona je i murjakinja.. a ja bih valjda trebala čitati misli....
i onda se pitaju zašto su nastali svi ti silni vicevi o glupim murjacima... eh... ali ostatak zvuči sasvim ok, pravo ljetno pranje mozga, šta tome uopće fali?
Četvrtak... Sutra idem na more..
Na krevetu mi stoji posložena odjeća. Ispod kreveta kofer
Već sam malo umorna od posla.. od ljudi, od Zagreba. Želim ležati na platnenoj ležaljci ispod palme. I čitati. Dok se između povjetarca i komešanja mora čuju glasovi, žamor.. Želim ujutro na plaži dočekati ženu s najboljim krafnama na svijetu. I popiti kavu. Želim prošetati svoj novi crni badić po plaži. Dan nakon toga svoj bijeli.
Željna sam mira i tišine, željna sam da mi mobitel ne zvoni, da mi ne stižu smsovi. Željna sam neprimanja mailova i neodgovaranja na iste. Željna sam netrčanja i nenalaženja s ljudima.
Bože, željna sam odmora. I vučem se danas kao pretučen pas po uredu. Sutra će mi vjerojatno biti još gore. I činit će mi se kao da 4 nikada neće doći.
Bivši i ja se i dalje viđamo. Iako je ono što sada osjećam za njega daleko od ljubavi koju sam osjećala prije, ima nešto u njemu, zbog čega se osjećam kao mala djevojčica, koja se smijulji.
15 minuta prije nego što ćemo se naći sva se unervozim. Ne znam zašto. Valjda zato što mi sada više ne pripada, pa ne uzimam zdravo za gotovo to što se viđamo.
Pretpostavljam da će viđanja prestati preko ljeta. Kad se ja vratim s godišnjeg, on ide, kad se on vrati, opet idem ja.
Kaže Frank Sinatra :
So I walked a little too fast, and I drive a little too fast,
And I'm reckless it's true, but what else can you do
At the end of a love affair?
Volim se smijati s njim. Mislim da je to ono što mi zapravo nedostaje - smijati se s njim. Možda čak ne ni s njim, nego općenito. Smijanje s nekim, ono prisno, blisko smijanje, dok izmjenjujete pogled i točno znate što ono drugo misli.
Dakle, uživajte mi dragi moji.. idem se kupati, sunčati i izležavati na luftiću.. i smijati se Česima..
samo se smij! smijeh lijeci.
u njemu je skriven jedan drugaciji svijet od onog u kojem zivimo.
a sto se bivseg tice-ponekad ne treba previse razmisljati, ako te veseli onda je u redu. kada te ne bude veselio, udaljit ces se.
Trenutno sam u nekoj fazi.. osjećam se kao Proust - u potrazi za izgubljenim vremenom..
Vrtim sjećanja..
Prve slike iz djetinjstva - livada iza kuće, miris moje tek oprane kose.. sjedim mami u krilu i jedem netom pečeni kukuruz.. smješkaju mi se baka i deda..
Prve slike iz škole - plava suknjica, bijele čarapice, plava mašnica u kosi..
Prve slike ljubavi - grčevito stišćem frendicu za ruku, a on mi govori da sam najljepša stvar koju je ikad vidio.. tad još nisam bila dovoljno nabrijana da mu kažem - stvar, jel, to sam ja tebi, stvar sam ti ja, ha?!
Prve slike prekida - dernjava, suze, izgovaranje - gotovo je.. i onaj osjećaj kao da koliko god duboko udahnula, nikad nemam dovoljno zraka..
Prve slike ozbiljne boli - sjedim na poslu, zvoni mob, umrla je baka..
godinu dana kasnije.. idem na koncert, 31.01. je, sva sam prekrasno obučena, već držim kvaku na vratima, sestra mi sva u suzama gura telefon u ruke.. umro je deda.. ljudi iz prve slike djetinjstva..
Toliko puno ljubavi sam osjećala i nosila prema svim tim ljudima, koji su u jednom trenu otišli.. bilo svojevoljno, bilo višom silom..
Gdje odlazi onda ta ljubav.. kada nestanu ljudi kojima je ta ljubav bivala darivana.. postoji li neki spremnik gdje se to odlaže.. Možda postoji nešto poput kante za recikliranje... pa se ljubav, potrošena i rabljena, pretvara u nešto drugo...
A možda nije nestala, samo se je sakrila..
"Ako ljubavnici nestanu, ljubav neće.." - čula sam jednom..
"... Kadšto sam već nakon poljupca, kad je već otvarala vrata da ode, poželio da je zovnem natrag u da joj kažem - Poljubi me još jednom."
Marcel Proust, U potrazi za izgubljenim vremenom
Prekrasan kraj posta.Sjećam se te rečenice još iz gimnazijskih dana.Ostala mi je u sjećanju....a i sam sam se u zadnje vrijeme našao u situaciji kada bi baš to rekao.Šteta što ovaj ost nije nasato par dana prije.Da me podsjeti na tu rečenicu.
Proust zna sto napisati... lijepo je imati te slike, znas da si zivio i prije danas. i ljubav uistinu ne nestaje, ona ostaje u ljudima, a cak i kada vise nema nikoga da je se sjeca, ona se sakrije na mjesto gdje je jednom postojala. i zivi vjecno. bar ja tako zelim vjerovati :D
jako lijepo rečeno, pogotovo ovo djed i baka, jako slična situacija je bila i kod mene, prvo baka, a onda god poslje i djed, lijep pozdrav od jutrikusa!!
ej draga...prekrasan kraj posta...a i prica i mene vrati u djetinjstvo...mislim da tu ljubav samo bezuspjesno potiskujes kroz vrijeme a ona uporno izviruje....uspomene su jedna prekrasna stvar koju ti nitko ne moze ukrasti...ovisno o uposmeni bila lijepa,tuna..tvoja je..zaglavljena u vremenu..kadkad se i ja pitam jer se blizi vec 6 godina smrti meni najvaznije osobe u zivotu, kad ce vrijeme uciniti svoje...ali ti i dalje volis..uspomenu, sijecanje..kadkad se pojavi osmijeh, nekad suza....vecinom su to u pocetku samo suze bile..sad ga se sijetim sa smijeskom i sijetim se vremena kad smo se smijali tako obicnim stvarima..okrenem se prema televizoru i nemam koga moliti da pogledam bas taj film na televiziji umjesto njegovih vijesti...odlazem daljinski na stol..a to je samo istnica koje se sjetis...i tako ih prode bezbroj kroz to izgubljeno vrijeme...ali ljubav ostaje ona je bezvrenenska i zaglavljena u nama...
Uvijek sam bila strahovito euforična na svoje rođendane, od malena.
Općenito me oduševljavaju periodi u kojima jedni drugima čestitamo, želimo sve najbolje s osmijehom i iskreno, od srca.
Sva ta strka oko mog rođendana mi je srcu draga.. zvonjava mobitela, smsovi, čestitke, gdje ćemo, kako ćemo, osmjesi, zagrljaji...
Jučer mi je bio 27. rođendan... Više-manje je proslavljen mirno.. Nije bilo velike pijanke, odlaska u klubove i slično... Tri frendice i ja smo se našle u kvartovskom lokalu i mirno započele Nescafe-om i Cedevitama... Završile smo s Redbull votkom, gin-tonicima i martinijima.. smijale smo se, čavrljale, prepričavale anegdote, i o činjenici da je sljedeći vikend 10-godišnjica mature...
Odjednom se dogodio nekakav trenutak, osjećaj kao kad sam rano ujutro ili kasno navečer stojiš na livadi prekrivenoj snijegom ili kao da imaš vatu u ušima.... nemam ton, samo slike vidim.. njih tri kako se smiju, gestikuliraju, podižu obrve u čuđenju i pršte od smijeha... i toplina mi se širi oko srca...
Nakon svih tih godina... nakon svih stvari koje smo zajedno preživjele... svih loših stvari, mojih i njihovih.. i dalje ne mogu zamisliti s kim bih radije proslavila rođendan...
One su uvijek bile tu... i kad je bilo najbolje i kad je bilo najgore... Bile su tu kad sam se prvi put poljubila... kad sam prvi put spavala s nekim... bile su tu kad sam maturirala... bile su tu kad sam padala ispite na faksu... bile su tu kad sam se zaljubila... kad sam plakala.. bile su tu kad sam bila najsretnija... kad sam bila najtužnija... kad su mi umrli baka i djed... bile su tu kad mi je slomljeno srce...
Nikad me nisu osudile, nikad mi nisu lagale, nikad me nisu razočarale, nikad mi nisu slomile srce... dapače, izvor su neprestane radosti, utjehe, zaštite...
Nepresušan izvor savjeta....
Bile su podrška, bile su utjeha... bile su solidarnost, bile su sreća..
Plakale su sa mnom, smijale se i veselile... utješno dragale po leđima.. Padala sam im u zagrljaj u najtežim i najsretnijim trenucima svog života...
I sve dolazi, sve prolazi... ljudi ulaze i izlaze iz mog života.... one su uvijek tu... u bilo koje doba, u bilo kojoj situaciji...
I ZATO CURE, da, je – sretan moj rođendan.... jer ste vi tu sve ove godine... pa i na taj dan!! Hvala J
... kako je lijepo imat takve prijateljice, koje su uz tebe uvijek, bezuvjetno, bila ti sretna ili tužna, to je ono šta svi trebamo... i, mislim, naravno, SRETAN TI ROĐENDAN:))))
27? Mljac/ mljac, govorio bih kad sam bio mlađi. Sad isto kažem: mljac/mljac ali samo kao izraz koji bi imao značiti čestitku. Uživaj, curo... a ja noćas idem komadima koje su imale dvadeset godina. I to prije pedeset, kad smo maturirali ili tako što. Prebrojavamo se i pričamo huncutarije od prije pedeset i šezdeset godina.
sretan rođendan, u zakasnjenju :)) ja sam bas maloprije promislila kako ne mogu zamisliti svoj zivot bez jedne frendice, jer uvijek ima pravu rijec za mene, cak i kada misli da ne zna sto reci. ^^
Sinoć bijah na koncertu... Ne bilo kojem... FLOGGING MOLLY
Bio je to uranjeni rođendanski poklon od frendice... Najbolji poklon ever!
Stacionirali smo se kraj zadnjeg šanka, jerbo nismo više ni premladi pa nam se ne da zalijevati pivom i inim pićima... Moram priznati da sam se (dok koncert nije počeo) osjećala kao socijalna radnica koja je dežurna na koncertima...
Kraj svih tih curica s martama, irokezicama, poderanim čarapama (a bile su slatke), ja sam se osjećala ko govno u punču.. u balerinkama, trapericama i crvenom topiću.... (prošli su moji dani nošenja marti..)... Frendica je u kariranim platformama izgledala puno prikladnije...
I onda je započelo... Svi su se natisnuli na pozornicu.. a mi s lakim prilazom šanku i mjestom za čaganje... Oduševljala sam se 2 sata koncerta svake minute.. Oduševljala sam se svirkom, masom koja vrišti, plješće i skače.. basistom koji ne ispušta Guinness iz ruke, violinom, flautom, bendžom... nosila me opća euforija... And it's just getting better..
Bend je na kraju koncerta prolazio kraj nas... Zaustavili smo gitaristu (tj. muž od frendice ga je zaustavio, mene bilo sram ko da mi je 15 opet) i zamolili autogram na karte... u nedostatku kemijske, autogrami su utisnuti olovkom za oči... sexi...
Na moje opće zaprepaštenje jer sam cupkala kao dijete i blago se rumenila, nakon što mu je moja frendica predstavila svog muža i počela se okretati prema meni, on ju je preduhitrio i izgovorio slatko: "Yea, and she's my future wife..." Na to frendica izgovara: She's available and she has a passport... (To što čovjek ima ženu, nam je nekako bilo daleko :) )...
Rumenilo je nastupilo u većem tonu kad mi je rekao da sam beautiful i dao mi pekić u obraz... Trenutak je prekinula horda ljudi koja ga je došla moliti autograme... odmaknuh se da ljudima napravim mjesta. Nakon što je podijelio autograme, pitao je frendicu: Where did she go?!
Da ne preduljavam... pozvao nas je da im se pridružimo u pubu... naravno da jesmo... naravno da u lijepoj našoj sve radi do 23:00h... Ostatak vremena smo proveli svi zajedno čavrljajući na parkingu... Totalno su me oduševili... više nego što sam mislila da je moguće... potpuno neopterećeni... potpuno ljubazni prema fanovima koji su dolazili... dijelili su majice, šešire, pa čak whisky i Guiness... neprestano se potpisivali na sve raspoloživo sa svim raspoloživim.... Ljudi koji rade ono što vole... koji zahvaljuju svakom fanu koji im priđe na dolasku na koncert...
Potpuno, potpuno radosna što još ima takvih ljudi, došla kući oko pola 3 i zaspala snom pravednika...
hao, pa oni su, čini se, stvarno zakon! :) :) cijenim kada zvijezde respektiraju svoje fanove, a još i više kada su zapravo normalni ljudi poput nas...
dođe mi plakati. istinski mi dođe plakati. OBOŽAVAM FLOGGING MOLLY! :D i ne mogu sebi oprostiti što nisam išla na koncert. u biti, ne mogu oprostiti ćaći što me nije pustio. :(
23:15 sati.. sjedim kraj otvorenog prozora.. malo svježeg noćnog zraka mi dodiruje ramena.. pušim... osjećam miris gela za tuširanje na svojoj koži... Slušam Elvisa..Make the world go away, get it off my shoulders... say the things we used to say... and make the world, make it go away..
Bivši je upravo otišao... Često se viđamo u zadnje vrijeme.. i čujemo... i koristimo ostalim sredstvima dostupne nam komunikacije.. šaljemo si glupave poruke dok sjedimo stol do stola.. gledamo se... pričamo u šiframa i ispaljujemo interne fore... i vodimo ljubav... Da, znam što sam rekla... vodimo ljubav...
Očito nema toliko gluposti na ovom svijetu koje možemo napraviti jedno drugom, a da to ne zaboravimo kad se sjetimo.
Probala sam graditi nešto s drugima.. ispljuskalo me ta oba :) puta... pa mi dođe da se zapitam... da li je to samo ona stara "Trnjem do zvijezda.." ili je to "ono nešto" magično i nuklearno između nas... ono o čemu su pjevali Elvis i Sinatra... ono što su nam prikazivali u filmovima Bogart i Bacall... Gable i Leigh...
Možda sva ta ljubav i nije bila tako uzalud... možda smo napokon postali svjesn i grešaka, gluposti i scena koje smo jednom drugom radili iz hira.... možda smo sada odrasliji i neki drugi ljudi koji se gledaju i pitaju što je zapravo pošlo krivo.. a možda su ovo samo zadnji trzajevi nečeg što umire...
Pokušavam ne previše analizirati i ne previše razmišljati... Istinu krije vrijeme...
A do tada :
Make the world go away, get it off my shoulders... say the things we used to say... and make the world, make it go away..
ja se slazem sa krajem posta, ne previše analizirati jer ćeš samu sebe izluditi, a vjerojatno nećeš doći do nikakvog zaključka. barem sa mnom uvijek tako bude :)
podgrijani odnosi u vecini ne zavrse dobro...ali ja vjerujem da ljudi odrastu kroz vrijeme i ako je to vrijedilo, i ako se isprave sve pogreske onda je to ljubav kakvu samo rijetki mogu pozeljeti...kad skupa prevladate krize, pogreske..kad naucimo jedni drugima oprastati dobijemo to od one osobe koju vec zano i onda je to upravo ono sto ste zeljeli oduvijek...samo treba vjere i strpljenja i dati priliku drugome...a jbg..raspisah se..nije me ipak bilo dugo...lp=)
a znam draga...potpuno shvacam sta zelis reci..jednostavno me nesto pocelo tjerati da kazem da ce biti dobro..nisam nista ovakvim zamisljala...ali valjda se zivot sastoji od nepredvidljivih okolnosti koje kad tad prihvatis..ili se naucis nositi s njima...one vjecite borbe s vjetrenjacama...uh..
bok! čitam tvoj blog i super mi je... pogotovo onaj "sve najbolje" oko nove godine. možeš navratiti do mene i prokomentirati moj post? zanima me mišljenje.
"umirati na ovom svijetu nije teško, stvoriti život daleko je teže"
Ja sam... se nekako izgubila u ovom svijetu....ovim se pokušavam vratiti k sebi.. malen korak za čovječanstvo, ali oogroman za mene...
u slučaju nečeg -
jsb007ndgirl@yahoo.com
